Nevladina organizacija Svetionik

Kur’anski tretman stresa

Autor:

Ako je ljudski um pametna i interaktivna laboratorija koja sama sebe izučava, da li jezik – kao produžni alat glavnih elemenata pomenutog laboratorija, tj. misli – posjeduje mogućnost detaljnog oblikovanja željene realnosti kroz konkretne sisteme neurolingvističkog autoprogramiranja? Drugim riječima, da li je stres kao pošast modernog doba duboko u polju naše kontrole?

Posmatrajući definiciju stresa koja kaže da je stres unutrašnje (subjektivno) stanje koje predstavlja reakciju na stresor, tj. stresan događaj – zaključujemo da stres možemo kontrolisati jedino dajući stresorima mudrija značenja.

Ako je stres rezultat naše subjektivne reakcije na različite životne događaje, jasno je da kontrolom te iste reakcije mi kontrolišemo i unutrašnja stanja našeg bića, neovisno o mnoštvu nepredvidivih životnih događaja koje ionako ne možemo kontrolisati.

Na kraju, davanje mudrijih značenja životnim datostima je jedina kontrola koju imamo i naš fokus treba da je na kritičkom propitivanju konvencionalnih značenja koje je staro-novo društvo dalo, npr., pojmovima kao što su: briga, tuga, razočarenje, ljutnja, neprijateljstvo, brz tempo života, itd.

Kur’an jasno ističe prethodnu činjenicu i podcrtava svu relativnost značenja koja ljudi pripisuju pojmovima koje mrze ili vole:
“…I moguće je da nešto mrzite, a to je dobro za vas; i moguće je da volite nešto, a to je zlo za vas. A Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare, 216)
Prethodni citat iz najveće sure (poglavlja) u Kur’anu poziva na intelektualiziranje ljudske svakodnevnice kroz redefinisanje osnovnih životnih pojmova kao što su zlo i dobro.

Sposobnost ljudskog intelekta da daje željena značenja pojavama i pojmovima proističe iz Ademovog, a.s., iskustva za koje se pobrinuo Allah, dž.š., i obavijestio nas o posebnoj vještini kojoj je podučio našeg praoca:
“I pouči On Adema nazivima svih stvari…” (El-Bekare, 31).

Komentator Kur’ana Abdurrahman Es-Sa’dijj ističe da je Adem, a.s., bio podučen i nazivima svih stvari kao što su npr. kamenčić-kamen-kamenčina, tj. bio je podučen i komparativnom načinu razmišljanja. Također, bio je podučen nazivima svih apstraktnih pojmova kao što su npr. sreća, ljubav, ljepota, zlo itd., kao i njihovim ispravnim definicijama.

Zamislite čovjeka čiji je um bremenit nepreglednim fondom preciznih definicija ključnih životnih pojmova i srce sa najraznovrsnijim uredno uskladištenim emocijama koje prate pomenuti intelektualni sadržaj tvoreći nesagledivu misaono-emotivnu erudiciju! Ta fantastična čovjekova sposobnost da na bazi poznatih pojava i pojmova daje nazive novim ili redefiniše postojeće – glavna je osobenost ljudskog intelekta (nepoznata melekima, npr.) zbog koje je Gospodar svjetova dao priliku ljudima da nastane planetu Zemlju i dokažu sposobnost kvalitetnog uobličavanja svijeta svojim misaonim procesima.

Redefinisanje stresora
Stresor ili izvor stresa može biti ama baš sve, ukoliko ne prilazimo životu promišljeno. Prelijep jesenji dan pun različitih nijansi boja i umirene prirode pred bujanje može biti izvor stresa ukoliko ga čovjek vidi kao “oblačan i tmuran dan u kojem nam se samo spava”. Prolom oblaka uz jak vjetar osoba može da definiše kao “nevrijeme”, “nepogodu” ili “katastrofu”. Neko drugi će posmatrati takav dan kao mogućnost uživanja u jednoj predstavi u kojoj nastupaju dva karizmatična glumca/predstavnika: impresivna nesebična kiša koja ne pita za darovane kapi i šarmantan i nepredvidiv vjetar koji ne naplaćuje utrošenu energiju kojom napoji sve u prirodi.
Štaviše! Ljudi mogu vidjeti i salat/namaz (molitvu) kao izvor stresa ukoliko to vide kao svakodnevni teret na leđima, pa kažu na kraju dana: “riješio/la sam se jacije, sad sam rahat!” Neko drugi će vidjeti 5 svakodnevnih namaza kao 5 neprocjenjivih kreativnih pauzi u kojima okrepljuje tijelo/dušu i crpi ogromnu psiho-fizičku snagu.

Jedan od najvećih izvora stresa na koje se ljudi žale danas su loši međuljudski odnosi. Tako se, npr., ljudi na radnom mjestu više žale na atmosferu na poslu koju kreiraju kolege nego što se žale na samu težinu posla. Mnogi vrlo pošteni i naivni ljudi se uznervoze na samu pomisao da moraju dijeliti isti prostor s osobom/osobama koja im je pokazala određeni vid nezasluženog neprijateljstva (npr. ogovaranje, zluradost, prikrivanje informacija, udarac u leđa, itd.) te vrlo brzo primijete jasne fiziološke promjene na svom organizmu (znojenje dlanova, jače kucanje srca, stezanje grla, hladan znoj, i tome sl.).

Međutim, situacija se radikalno mijenja ukoliko sebi objasne da je svaki kontakt i susret s osobama koje vole da pletu mreže sitnih pakosti ustvari prilika za posmatranje izbliza procesa moralne devijacije i izobličenja.
Pristupajući tom profilu ljudi kao radoznali studenti, njih vidimo kao objekat studiranja i učenja koji nam može donijeti značajne informacije. Uzvraćajući na sitnu pakost istom mjerom, uzimamo ulogu pukih ogledala koja samo reflektuju natrag nedjelo koje preziremo – ali i psihičko stanje naših mrzitelja – i na taj način demonstriramo konformizam i nekreativnost.

Ljudi koji se kreću u kriminalnim miljeima imaju najviše razloga da se žale na stres prouzrokovan lošim međuljudskim odnosima. Ipak, iako su to ljudi koji imaju najviše razloga da spavaju samo na jedno oko i da se vječito okreću preko ramena, ne žale se na stres iz više razloga. Prvi razlog se tiče njihovog bogatog životnog iskustva koje ih je naučilo da prijatelje drže blizu, a neprijatelje još bliže. Sposobnost prilaska blizu neprijatelju je presudna za uvid u način razmišljanja neprijatelja i adekvatnu samoodbranu.
Drugi razlog je vezan za vrlo iznijansiran uvid u ljudske slabosti i neupadanje u zamku idealiziranja ili sataniziranja ljudi, pošto su direktni svjedoci najdrastičnijih ljudskih plemenitosti i pakosti.

Emocionalno neinteligentni ljudi, tj. ljudi s oskudnim životnim iskustvom i s velikom rezerviranošću prema životu, nakon uočenog neprijateljstva određene osobe, vlastitom grubošću i netaktičnošću trajno je udaljavaju iz vlastitog svijeta i na taj način gube mogućnost uvida u njene planove.
Izreka – najbolji su oni lideri koji mogu čuti otkucaje srca svojih neprijatelja – dodatno podcrtava nedostatnost (političkog) liderstva ukoliko nije osposobljeno da superiorno opipa neprijateljske žile kucavice.

Ovakvim davanjem značenja pojmu “neprijatelj”, čovjek u brojnim ljudskim pakostima, aktivnim ili pasivnim neprijateljstvima, smicalicama, mobinzima i sl., vidi mogućnost napredovanja kroz emocionalno sazrijevanje i učenje od cijele plejade duhovnih bogalja koji su poslani u naše živote da na njima vježbamo vlastite programe humanizacije društva, argumentaciju i cijelu lepezu verbalnih zahvata.

Loši međuljudski odnosi su također uslovljeni naivnim pristupom ljudskoj vrsti i ubjeđenjem da su naši prijatelji 100% dobri, a naši neprijatelji 100% loši. Česti su primjeri ljudi koji su duži period pokazivali visok nivo uvažavanja i ljubavi, da bi ih samo jedan događaj trajno udaljio.

Fenomen (raz)očarenja
Pravilo je da ukoliko osoba dozvoli da je pojedinci lahko očaraju, isti pojedinci će je još lakše razočarati jer brzo oduševljenje nekim ili nečim govori o naivnosti i neinformisanosti.
Najeklatantniji moderni primjer kolektivnog oduševljenja je globalna euforija zbog političke pobjede Barake Obame u SAD-u. Razočarenje njegovim likom i djelom će biti srazmjerno oduševljenju, i tu vreba konkretan crv stresa koji će donijeti naglu promjenu raspoloženja i moguću globalnu depresiju. Osobe koje Obamu definišu kao lijepo preplanulog, dobronamjernog i ukusno odjevenog konobara sa učtivim manirima, koji javnosti predstavlja specijalitete američke političke kuhinje, shvatajući da je njegov manevarski prostor ograničen u domenu serviranja političkih jela, demonstriraju informisanost putem koje vješto izbjegavaju živi pijesak euforije i depresije.
Loši međuljudski odnosi su također uslovljeni naivnim pristupom ljudskoj vrsti i ubjeđenjem da su naši prijatelji 100% dobri, a naši neprijatelji 100% loši. Česti su primjeri ljudi koji su duži period pokazivali visok nivo uvažavanja i ljubavi, da bi ih samo jedan događaj trajno udaljio. Problematika ovog pristupa se ogleda u neostavljenom prostoru u kojem nas naši prijatelji mogu razočarati, a neprijatelji očarati. Jer, ako neke ljude definišemo kao 100% dobre i oni nas neočekivano razočaraju, dolazimo u situaciju da ih iznova moramo definisati i obično idemo u drugu krajnost , tj. oni postaju 100% loši.

To objašnjava vjersko-političku fragmentaciju unutar muslimanskih društava generalno, a bošnjačkog društva posebno, koja je rezultat međusobno uslovljenih zamki idealizacije i sataniziranja.

Tako npr. mladić koji idealizira određenu djevojku ne pretpostavljajući u samom početku njihove veze da će ta djevojka vremenom uraditi određene stvari zbog kojih će mu trenutno pasti u očima, u momentu njene demonstracije najobičnijih ljudskih slabosti, ona počinje da prestaje da postoji kao dobro biće u njegovim očima. Stoga, ne čudi brzina kojom moderne djevojke u svijesti mnogih muškaraca prelaze put od princeze do vještice.
Međutim, ukoliko usvojimo puno realističniji pristup tj. iznijansiranije gledanje na život, pa nekoga definišemo kao osobu sa npr. 70% dobra u sebi, istovremeno ostavljamo toj osobi 30% prostora za eventualna razočarenja.

Ukoliko vlastitog pasivnog neprijatelja, npr. za koga mislimo da potajno uživa u nekim našim patnjama, definišemo kao 15% dobru osobu, mi mu ostavljamo 85% slobodnog manevarskog prostora da nas (raz)očara nekim vlastitim postupkom, te tako darujemo i vlastitoj duši i umu neslućenu širinu.
Ovakvim gledanjem na ljude mi, ne samo da minimiziramo stresne situacije, nego i pokazujemo odličnu osnovu za razvoj socijalne inteligencije koja ne može doći do izražaja ukoliko ljude pojednostavljeno okivamo u zvijezde ili bacamo u blato. Ako definišemo nekog pojedinca ili ustanovu kao samo 5% dobru, to je odlična osnova za određenu saradnju na bazi prepoznatog dobra.

Osoba može bračnog druga definisati samo kao 3% dobrog i opet imati lijep suživot te iscrpiti kvalitetan maksimum iz takve zajednice, kao što neko drugi može definisati bračnog druga kao 99% dobru osobu, a provesti vrijeme u nepotrebnim svađama i u tome nazadovati.

Ljudi do kojih nam je najviše stalo zaslužuju i najviše ostavljenog prostora za različite životne posrtaje. Tako da stavovima tipa “njemu/njoj 100% vjerujem!” ili “znam da na to prijateljstvo uvijek mogu računati!” – rizikujemo stresne krize dugogodišnjeg njegovanog prijateljstva.
Fragmentacija političkih partija ili islamskih zajednica na iznutra suprotstavljene lobije, u kojima vjersko-politički autoriteti nevjerovatno brzo iz statusa “državnika” i “uleme” pređu u status “izdajica” i “novotara”, direktna je posljedica crno-bijele idealizacije čovjeka svojstvene zaostavštinama natruhlih ideologija koje su ostale nepročišćene iz (muslimanskih) srca.

Naravno, ta fragmentacija nema nikakve veze sa vrlo praktičnim i realističnim učenjima islama, koja nas uče da smo kao ljudi krhki (“…a stvoren je čovjek slabim.” En-Nisa, 28), da ni sebi ni drugima ne trebamo previše vjerovati (propisi zabrane osamljivanja), te da je čovjek kvarljiv (“…a čovjek je brzoplet.” El-Isra, 11), neodvojiv od griješenja i onaj kome treba pomoći da izrazi svoju dobrotu (npr. akika kao propis čija je društveno-psihološka dimenzija sredstvo za eliminaciju ljubomore kod šireg društva itd.).

Imena i realnost
Postmoderni čovjek se, u današnjem, dinamičnom društvu, žali na mnoštvo obaveza, termina, zadaća, nedovršenih poslova, neshvatajući da izvor njegovog stresa nije mnoštvo obaveza u burnoj svakodnevnici, nego negativno značenje koje je dao tim obavezama. S druge strane, imamo ljude kojima je najveći izvor stresa upravo suprotan od spomentog, a to je nedostatak bilo kakvog posla putem kojeg bi osjetili osjećaj vlastite bitnost i doprinosa svom mjestu i vremenu. Naravno, izvor njihovog stresa nije nedostatak posla nego negativno značenje koje su dali svom slobodnom vremenu. Najtragičnije u svemu tome je da je jedina prepreka na putu pozitivnijeg definisanja datosti vlastitog života – nedostatak duha i mašte. Također, imamo osobe koje su rastresene zbog prevelike brige za vlastitu budućnosti,a ne zbog same budućnosti kojoj su mogli dati puno vedrije boje.

Cijele generacije mladih ljudi mogu odrasti gledajući određeni geopolitički prostor življenja, npr. Balkan, kao crnu rupu planete, aktivni vulkan sukoba i problema, slijepo crijevo svijeta itd., te tako protratiti dragocjeno vrijeme i energiju na samooplakivanje i žaljenje zbog lošeg izbora vlastitih roditelja za svoje seksualne aktivnosti. Šta sprječava čovjeka da Balkan, tj. postdejtonsku BiH, posmatra kao odličan poligon za vježbu?! Od medijskih nastupa, volonterizma, izgradnje i uspostavljanja društveno-političkih mehanizama pa do poligona za fantastičan psiho-fizički dril kroz egzistencijalnu neizvjesnost, političku nesigurnost, socijalnu nepravdu… tako neophodnu za stasavanje lidera za malo turbulentnija vremena.
Allah, dž.š., ističe i ovaj fenomen:
Obožavate mimo Njega samo imena koja ste nadjenuli vi i preci vaši – nije objavio Allah za njih nikakav dokaz. Sud je samo Allahov. Naredio je da obožavate jedino Njega. To je vjera prava, ali, većina ljudi ne zna.” (Jusuf, 40)

Važnost jučerašnjih totema, naravno, nije bila u njihovim oblicima, težini ili materijalu od kojeg su klesani ili tesani, nego je njihova jedina “vrijednost” bila u značenjima koja su im pridavali ljudi. Uzvišeni Svjedok bez okolišanja obznanjuje psihologiju skrivenu iza pomenute idolatrije, ističući da su idolopoklonici, ustvari, samo obožavaoci imena, značenja i definicija koja su sami dali opipljivim pojavama i predmetima bez obzira da li imaju za to validan dokaz. Znači da je njihova skrušenost i strahopoštovanje pred nekarizmatičnim kipovima ružnog oblika direktan rezultat iluzije koju su ideološki sami razradili.

Moderni idolopoklonici su mutirali u razne oblike, ali su ostali žrtve potpuno iste greške. Bilo da se radi o strahu od ljudi čijim funkcijama, titulama ili odorama su pripisali potpuno nezaslužen status te postali robovi značenja koje su zatekli ili sami dali; ili se radilo o raznim fobijama zbog kojih im klecaju noge, stežu se prsa i zbog kojih se osjećaju kao kukavice i nesposobnjakovići, ne znajući da su to fantomski strahovi koji bi isparili samo da hrabro krenu u pohod i realnije ih definišu.

Zaključak

Izvori islama tretiraju stres kroz koncept “tevhida” tj. jednoće Stvoritelja, koji jedini zaslužuje našu 100% ljubav i povjerenje, dok se stvorenja po tom pitanju razlikuju i ti procenti nikada nisu statični niti okrugli. Ispravno shvaćen i primjenjen koncept jednoće Stvoritelja u svim segmentima društva eliminiše pomenutu raširenu, modernu idolatriju, a samim tim i korupciju i socijalnu nepravdu. On uči čovjeka također da ne postoje “problemi” nego samo izazovi, pitalice, parnice i upitnici koje su savršene prilike za učenje i razvoj.

Islam nudi i praktične izdušne ventile za nagomilani stres kroz preporučene fizičke aktivnosti (npr. plivanje, streljaštvo, alpinizam, agrikulturu, itd.), smislena putovanja (mi’radž, npr., imperativ “putujte” je spomenut na osam različitih mjesta u Kur’anu) i plač u zadnjoj trećini noći kao proces uklanjanja toksičnih tvari koje su se nakupile u organizmu kroz stresan period.

Iskrena islamska praksa nas uči da se praktičan musliman/ka svakodnevno bori protiv stresa zikrom tj. sistemom neurolingvističkog autoprogramiranja vlastite svijesti kroz smisleno ponavljanje sugestivnih poruka s kojima poručujemo: Allah je veći od svakog straha, Allah je veći od svake neizvjesnosti, Allah je veći od svakog neprijatelja, Allah je veći od svake krize, Allah je veći od svakog iskušenja, Allah je veći od svake slabosti, Allah je veći od izazova svakog vremena, Allah je veći od mentora svih naših neprijatelja, zajedno, Allah je veći od svakog zadatka na koji možemo pomisliti itd.

Ili poručujemo sebi i drugima zikrom: elhamdulillahi na novom danu, elhamdulillahi na novom nebeskom reljefu, elhamdulillahi na gladnim čulima, elhamdulillahi na svakom funkcionalnom zglobu u našem tijelu, elhamdulillahi na prijateljima od kojih učimo, elhamdulillahi na neprijateljima koji nas jačaju, elhamdulillahi na ljudima različitih obrazovanja jer je svačije obrazovanje zanimljivo, elhamdulillahi na životu u vrlo zanimljivim vremenima, itd.
“One koji vjeruju i one čija se srca spomenom Allaha smiruju. Zar se spomenom Allaha srca ne smiruju?” (Er-Rad, 28)

Kur’an je knjiga s realnim pričama koje su maštovitije od svih svjetskih bajki zajedno, pa šta nas sprečava da datost vlastitog života ukrasimo kvalitetnim i zanimljivim značenjima punim realne neustrašivosti, dječijeg elana i zdravog entuzijazma?

Podeli na Facebooku Podijeli sa prijateljima na facebook-u

Literatura

akos.ba

15.07.2012.

Vaktija

Sabah04:04
Izlazak sunca05:49
Podne12:41
Ikindija16:26
Aksam19:31
Jacija21:02

Radio!

Live streaming video by Ustream

Posljedni video snimci

Osmeh Muhammeda s.a.v.s.

Posljednje vijesti

Posljednji tekstovi

Izvori bereketa

Namaska vremena i njihova povezanost s vitalnošću tijela

Crne rupe u svemiru

Poslanikov san o dva mladića

Arabija će postati zemlja livada i rijeka (Zaglul en-Nedždžar)

Da li se prepoznajete: Pet razloga zašto se teško budite na sabah

Raspoloženje roditelja utiče na dijete

U Istanbulu izložen ogrtač poslanika Muhammeda a.s.

Doprinos šejha Ahmeda Didata, rhm., i njegova metodologija u debatama sa kršćanima

Predznak Sudnjeg dana: Rijeke Tigris i Eufrat počele da presušuju

Hadis

Rekao je Allahov Poslanik, 'alejhis-salatu ves-selam: "Prema ženama se lijepo odnosite, zaista je žena stvorena od rebra, a najiskrivljeniji dio u rebru je njegov gornji dio, ako ga hoćeš ispraviti slomićeš ga, a ako ga ostaviš ostaće kriv, i prema njima se lijepo odnosite". (Muttefekun alejh) Ovaj hadis upućuje na to da je "kavama" naređivanje na dobro na lijep način i odvraćanje od zla s nježnošću i blagošću, a ne na grub način.

Anketa